religiologija (religija + -logija), znanstveno proučavanje religija i religijskih pojava. Za razliku od teologije koja usustavljuje dogmatski, moralni i bogoštovni nauk neke religije, religiologija proučava religiju kao takvu. Ona istražuje cjelovito religijsko iskustvo ili njegove pojedine aspekte te njihov odnos prema drugim područjima života. Povijest religiologije započinje u XVIII. st. kada se u okvirima prosvjetiteljstva javljaju kritička stajališta prema religiji. U XIX. st. razvila se povijest religijâ i njihovo komparativno proučavanje. Zahvaljujući egiptologiji, asirologiji, indologiji i iranologiji, antičke i istočne religije postale su dostupne znanosti o religiji. Nakon kolonizacije Amerike, Afrike i Australije prikupljena je građa o arhaičnim religijama bez pisma.
Simbolički jezik religioznog iskustva proučavali su Friedrich Creuzer, a osobito F. Schelling. Religiju kao iluziju i otuđenje tumačili su L. Feuerbach i K. Marx. Evolucionističko tumačenje religije polazi od nekih prapočetnih religijskih oblika (totem, mana, predci, pokojnici, duhovi) koji su se kroz povijest mijenjali i preinačivali ovisno o društvenim okolnostima (A. Comte, H. Spencer, J. Frazer, R. Smith). Potkraj XIX. i u XX. st. sociološke i etnološke škole nastojale su protumačiti religiju kao produkt društva (É. Durkheim, M. Mauss) i utvrditi njezinu funkciju u arhaičnim kulturama (B. K. Malinowski, L. Lévy-Bruhl, R. Bastide, C. Lévi-Strauss). Početkom XX. st. religija se počela proučavati fenomenološkom metodom (Rudolf Otto, N. Söderblom, Gerardus van der Leeuw). U XX. st. psihoanaliza i dubinska psihologija proučavale su religiju psihološkom metodom (S. Freud, C. G. Jung, E. Fromm i Viktor Frankl). U istom stoljeću komparatističko proučavanje religije produbili su R. Pettazzoni i G. Dumézil, dok je sintezu povijesne, komparatističke i fenomenološke metode primjenjivao M. Eliade.
